Serija “Squid Game” u fokusu

Klinci u dvorištu ispred naše zgrade masovno pevuše istu pesmu. Ne prepoznajem je i ne razumem tekst, pa pitam moje o čemu je reč. Objašnjavaju mi kako u zadnje vreme često sa drugarima igraju igru „Lukava lisica“, ali su pesmu promenili i prešli na muziku iz Squid Game. Pogađate, ja tu ostanem blago rečeno šokirana… Oni još dodaju da neka deca jesu, neka nisu gledala seriju, ali svi znaju o čemu se radi jer je ultra popularna.

Dakle, mlađi osnovci prate jezivi, krvavi, sadistički tv program, pa ga još transponuju u svoje igre! Kakav užas!

Sutradan nakon tog frustrirajućeg saznanja, u Školegijumu naletim na tekst Amne Dervišagić. Ona pred čitaoce najpre iznosi niz činjenica vezanih za Squid Game, uključujući i već postojeće, akutne posledice koje ostavlja među decom i mladima. Tu su serijom inspirisani TikTok izazovi, zatim deca nastradala u pokušajima da na te izazove odgovore, kao i razne brutalne igre po školama. Za one koji ne znaju o čemu se u seriji radi, evo Amninog kratkog opisa:

Squid Game – najveća serija ikad, kako ju je nazvala produkcijska kuća koja stoji iza ovog projekta, priča je o 456 ljudi koji imaju strašne finansijske probleme i učestvuju u nizu dječijih igara, a igraju ih s nadom da će osvojiti veliku novčanu nagradu od 38 miliona dolara. Međutim, kazna za gubitak u igri je brutalna smrt – učesnici umiru na zastrašujuće načine, a sve to grupa milijardera gleda iz vlastitog voajerskog zadovoljstva.

Amna Dervišagić: “Djeca igraju igre prikazane u seriji i gubitnik bude izudaran” (“Školegijum”, 04. novembar 2021)

Međutim, ono što je meni posebno značilo u ovom školegijumskom tekstu je autorkin osvrt na mogućnosti da se naopake moralne vrednosti promovisane serijom, zapravo iskoriste u pedagoške svrhe. Sledi duži citat iz teksta Alme Dervišagić:


“No, prije nego osudimo gledanje, postoje li neke moralne pouke serije?

DA!

1. Ne donosite odluke kada ste emotivni/očajni/ljuti.

U seriji je nekoliko sudionika požalilo zbog odluka koje su donijeli kad su bili očajni, jer u igri nisu samo nagrade, nego i životi. Moralna poruka je da, kada želite donijeti neku odluku ili odgovoriti na izazov, bolje je prvo pričekati mirnije emocionalno stanje.

2. Ne posuđujte novac!

Većina igrača u seriji spremna je pridružiti se jer moraju platiti sve dugove koje nisu mogli platiti. Mnogi sudionici pokušali su pokriti svoje dugove posuđujući novac. Umjesto otplate, stvorili su nove probleme. Posuđivanje novca je poput ovisnosti o drogama – što više novca posuđujete, to ga želite više imati, postajete opsjednutiji njime!

3. Poredajte listu prioriteta!

Većina likova u seriji ima različite razloge zašto su završili u ovoj igri. U prosjeku, većina ih nije uspjela odrediti prioritetne potrebe, što je rezultiralo velikim dugovima. (Gi Hun i njegova majka novac od kredita nisu koristili za svoje potrebe i traženje pristojnog posla, nego za kocku, i završili su tragično.)

4. Pohlepa je opasna jer može zaslijepiti!

Kad je novac u pitanju, ljudi se općenito uzbuđuju. Squid Game nas uči da pohlepa za novcem nikada neće dati dobre rezultate.

5. Nemojte vjerovati ljudima koje ne poznajete.

U seriji su sudionici nekoliko puta zamoljeni da formiraju timove u igrama. Međutim, mnogo ljudi izdalo je prijatelje i naudilo im. Iako svako ima vlastitu prosudbu kome vjerovati, psiholozi upozoravaju da na početku poznanstva ne bismo trebali biti lakovjerni.

6. Novac nije sve.

Prije nego što je dočekao kraj serije, Gi Hun je upitao Il Nama zašto je namjerno napravio igru, a ovaj je odgovorio da, koliko god novca čovjek imao, i dalje može imati dosadan život jer mu sam novac nije dovoljan. Squid Game nije samo priča o preživljavanju; ona nas može naučiti da neki ljudi, čak i ako imaju ogromne količine novca, nisu sretni. Zato tražimo ljepotu i zadovoljstvo u malim stvarima oko nas, jer nije sreća para puna vreća.

Dakle, nije svako zlo za zlo, ali ga treba znati gledati na pravi način. Kako pomoći onima koji ne znaju tako gledati i pogrešno pročitaju poruke? Šta kao nastavnice ili roditelji možemo učiniti sada kada je veliki broj tinejdžera pogledao ovu seriju?

Sonia Livingstone, profesorica socijalne psihologije i bivša šefica Odjela za medije i komunikacije na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka, koja je veliki dio svojih istraživanja posvetila djeci, medijima i internetu, kaže da roditelji i učitelji ne bi trebali paničiti, nego umjesto toga potaknuti djecu da postavljaju kritička pitanja o tvrdnjama koje čitaju.

Naučimo djecu da budu pametni potrošači – na času odjeljenske zajednice, u kući, u toku običnog razgovora postavimo im pitanja: Šta ti se sviđa u seriji; Misliš li da je gledanje ove serije dobar izbor; Kako si se osjećao/la u toku gledanja serije…? Pokušajmo voditi razgovor o ovim pitanjima. Dakle, moguće je i ovu seriju okrenuti u našu korist.”


Ranije sam na Priredbi i društvu pisala o slušanju najaktuelnijih hitova svih mogućih žanrova u muzičkom kabinetu. Podsetimo se, bilo je reči o potrebi da se muzika za koju su đaci već kompetentni, dakle ona koju svakodnevno slušaju, ozbiljno i bez automatskog osuđivanja problematizuje na časovima muzičke kulture. Na primer:

Moramo permanentno ukazivati na to koliko je „školska“ muzika tesno uvezana sa politikom i svim dešavanjima u društvima u kojima je nastajala, a paralelno, zajedno sa decom, sličnim tehnikama promišljati i o onoj „vanškolskoj“ muzici. Samo na taj način možemo postepeno premostiti pomenuti jaz između „školske“ i „vanškolske“ muzike. Možda ćemo, naposletku, doći i do suštinskog raskrinkavanja perfidnih manipulatorskih tehnika prikrivenih u muzici koja okupira dečiju stvarnost van škole. A to nam je jedan od ključnih dugoročnih ciljeva, zar ne?

Priredba i društvo: Muzikom (u školi) protivu muzike (van škole)

Popularna kultura, a pod krov tog termina staju (sviđalo se to nama ili ne) i Squid Game, i Slađa Allegro, i Jala brat, nudi nesagledive mogućnosti za upotrebu u nastavi. Naravno, pod uslovom da sebe smatramo nastavnicima i učiteljima, a ne pukim izvršiteljima nastavnih programa.

Music professional and enthusiast with the PhD in performance theory and more than 15 years of activism in arts and culture sector. In depth knowledge of the phenomenon and role of cultural performances in post-socialistic period, with special interest on state organized ceremonies. Dedicated advocate for the inclusion of democratic values in music education from preschool to university level. Choir conductor, promoter of the contemporary circus and author of dozens music critics, commentaries and articles.

Leave a reply:

Your email address will not be published.

Site Footer