Autorka ovog teksta je Mina Milenković, diplomirana teoretičarka umetnosti koja se muzikom bavi kroz sviranje, pevanje, pedagogiju i pisanje. Mina ima 26 godina i muzičku kritiku smatra jednom od najizazovnijih i najuzbudljivijih formi izražavanja o muzici.
U Narodnom pozorištu Niš, 17. januara 2026. godine premijerno je izvedena opera Bele Bartoka Zamak Plavobradog, u režiji Jovane Solunović Mitrović. Bartok, taj istaknuti kompozitor instrumentalnih dela, svoj opus ispunio je malim, ali nezanemarljivim brojem scenskih ostvarenja. Tu spadaju dva baleta i opera o kojoj je reč. Originalna verzija Zamka Plavobradog pisana je za simfonijski orkestar i dvoje solista, međutim, u interpretaciji niških umetnika slušali smo muziku iz bogatog klavirskog izvoda orkestracije u interpretaciji Milene Pejić, a solisti su bili Aleksandra Ristić (sopran) i Marko Milisavljević (bariton). Kako i sama rediteljka u intervjuu za emisiju Susretanja navodi, radi se o kompoziciji koja se retko izvodi na domaćim muzičkim scenama. Ona ističe i da je kreativni tim, na predlog baritona Marka Milisavljevića, zaključio da upravo ovo muzičko-scensko delo predstavlja odličan izbor za nišku publiku. Tako je, nakon izvođenja opere Stanislava Biničkog Na uranku, Narodno pozorište Niš kroz postavku Zamka Plavobradog nastavilo sa predstavljanjem nepretencioznih, ali hrabrih produkcija, scenografski oslonjenih na originalno kreirane vizuelne sadržaje koji se emituju sa platna na pozornici.
Već na početku izvođenja, kroz tekstualni predložak otvara se pitanje: „Gde se dešava sve što čovek doživljava? Gde je pozornica?“. Naime, radnja opere fokusirana je ka unutrašnjem svetu i psihološkom stanju likova: Plavobradog i Judit. Iako je scena prikazana i estetizovana tako da delimično podseća na srednji vek: dvorac, srednjovekovna odeća i rekviziti, ostavljena je i pomalo nejasna definicija perioda dešavanja. Na taj način, publika je mogla da domašta vreme i mesto radnje, a svaki gledalac imao priliku da se pronađe u ovom delu.
Autor libreta opere je Bela Balaš, mađarski pesnik koji je bio Bartokov prijatelj. Epicentar teksta predstavlja sedmoro vrata – ne kao fizičkih predmeta ili prostora, već sedam slojeva prošlosti muškog protagoniste. Neke od osnovnih ideja operskog narativa kruže oko pitanja: da li postoji pozornica, ili je pozornica u našem umu; da li konstantno tragamo za pozornicom života iz ličnih nesigurnosti, kompleksa, trauma, problema, duševne boli…? Osim toga što pomenuta pitanja protagonisti postavljaju sami sebi, ona su jednako usmerena i ka publici.
Putem sedam tajanstvenih vrata
U uvodnom odseku, na samom početku izvođenja, kroz klavirski piano pojavljuje se upečatljiv početni motiv. Judit i Plavobradi – junaci ove opere, obučeni su u svadbenu odoru, a kontrast crnog i belog u njihovoj odeći ukazuje na razlike psiholoških profila. Oni razgovaraju o venčanju i početku zajedničkog života. Sopranistkinja Aleksandra Ristić, kroz sebi svojstven vibrato, jasno otkriva emocionalnost ženskog lika, a bariton Marko Milisavljević dugim i preciznim izdržavanjima tonova dubokog registra, pokazuje ono što ličnost koju tumači nosi u sebi: teško životno nasleđe, misterija, teskoba, unutrašnji mrak. Kompleksnost njihovog odnosa je očigledna, budući da je Judit napustila svoju porodicu zbog ljubavi prema Plavobradom. Tokom ovog odseka klavirska pratnja kroz čestu pojavu trilera ilustruje sitne napetosti, nejasnoće u dramskoj situaciji i međusobnu potrebu partnera za poverenjem, istinom i razumevanjem u ljubavnom odnosu.
Izvođači su ekspresivnom glumom od samog početka dosledno oslikavali karaktere likova, predstavljajući njihove najdublje slojeve: sve ono nevidljivo, apstraktno, a ipak prepoznatljivo u svakom čoveku; sve ono što ne može da se opiše samo rečima. Možda najbolji pokazatelj ovog kvaliteta izvedbe prepoznajemo u Juditinom zabrinutom istraživanju hladnoće i mraka samog dvorca, koje je jasno sugerisalo da se svi opisi enterijera zapravo odnose na unutrašnji svet Plavobradog.
Novi muzički segment uvoda donosi novi kompozitorski postupak: partitura je razređenija, u sporijem tempu, prati raspoloženje i atmosferu aktuelne, ponešto setne dramske situacije. U izvođenju Milene Pejić primećuje se jasna promena raspoloženja, karaktera i načina sviranja, što kreira upečatljiv efekat i sinhronicitet sa video sadržajem. Uporedo sa tim, na platnu se prikazuju kapi kiše koje se slivaju niz zidove zamka, a one skreću pažnju na plač Plavobradog. Judit se za to vreme preispituje i bori da otkrije unutrašnjost zamka, tj. da zaviri u um Plavobradog koji je misteriozan i pun tajni. Otvaraju se nova pitanja o tome zašto se žene bore za misteriozne, povučene, daleke, odsutne i nedostupne muškarce? Zašto žele da im smekšaju i otvore srca? Takođe, nije do kraja jasno ni to da li možda Judit vuče nešto drugo, ono materijalno što Plavobradi poseduje. Nasuprot njenoj volji da pruži svu svoju toplinu zamku, odnosno svom partneru, Plavobradom, on je pak siguran da ništa ne može prodreti kroz njegovu tamu.
Judit naposletku kroz priznanje ljubavi uspeva da ubedi voljenog čoveka da joj uz nežnost, oprez i skeptičnost preda ključ prvih vrata – onih koja simbolizuju jedan sloj njegove duše. To je bio upečatljiv izvođački trenutak u kome je Milisavljević jasno dočarao unutrašnje borbe Plavobradog: kroz promenu boje glasa, facijalne ekspresije, gestikulaciju i dinamičko nijansiranje.
Prva vrata: mučilište
Počinje veoma intenzivan put kroz zamak – dušu Plavobradog. Otvaranje prvih vrata pijanistkinja Milena Pejić sinhronizovala je ubedljivo i tačno. Ubrzo se na platnu pojavljuju sprave za mučenje i prikazuju krvavi zidovi, zbog čega Judit počinje da drhti, sumnja i plaši se. Ona ipak i dalje želi da sazna sve o prostoriji, pa o tome ispituje Plavobradog. Milisavljević vrlo ekspresivno, sa veštim pokazivanjem doze skepticizma i prenaglašenog samopouzdanja, uz isticanje dominacije ega u celokupnom izrazu izgovara rečenicu: „Plašiš li se…?“. Ovo pitanje ima lajtmotivsku težinu i predstavlja rečenicu koja će se preplitati kroz svaku konverzaciju dvoje likova. Judit uporno govori da se ne plaši i priča o svetlosti, koju Ristić lako ilustruje čistim intoniranjem i gracioznim dostizanjem tonova u visokom registru. Sa druge strane, Milisavljević unosi kontrast preciznim ispevavanjem tonova u donjem registru i specifičnim vibratom, dok potencira kako je krv znak koji ne treba zaobići.
Druga vrata: oružarnica
U odseku posvećenom drugim vratima na sceni gledamo oružje umazano krvlju. Ristić u ulozi Judit konstantnim kretanjem po pozornici dočarava unutrašnji nemir, a nežnim i kratkim ispevavanjem tonova dodatno boji unutrašnje stanje lika. Za to vreme Plavobradi samo misteriozno sedi i posmatra. Grandioznost i volumen u glasu soprana ukazuju na upornost Judit da otvori svih sedam vrata: jasno je da je ona povedena ljubavlju kao najjačim motivom.
Treća vrata: riznica
Na sceni se pojavljuju blago i dragulji, međutim ispostavlja se da su i oni su krvavi… Atmosfera je sve ozbiljnija, a na momente, čini se, pomalo i konfuzna. Naime, na fonu kompleksnih klavirskih deonica, dok se Judit sve vreme pita i čudi, Plavobradi sedi, opservira njene reakcije i mirno ispija čaj. Ovde vredi skrenuti pažnju na to da je Bartok za odseke posvećene otvaranju svakih vrata, pa tako i ovih trećih, komponovao prepoznatljiv muzički motiv i time uticao na jasnoću forme.
Četvrta vrata: vrt
Odsek lociran u vrtu predstavlja vreme kada je publika na kratko mogla poverovati u srećan kraj. Međutim, krv se pojavljuje i na ovom bajkovitom mestu. Ima je u tragovima, a Judit je očajna, ona ne razume, prkosi, ali i dalje voli, traga za istinom, svetlošću i ljubavlju. Ristić ubedljivo izvodi svaku muzičku i glumačku bravuru, dok joj Milisavljević na šarmantan način parira isticanjem međusobne suprotnosti likova, održavajući vrlo dostojanstven stav na sceni.
Peta vrata: carstvo Plavobradog
Kako se otvara pogled na ogromno, veličanstveno carstvo na platnu, klavirski part prožimaju Bartokove bogate i inspirativne harmonske progresije. Misterioznost, tugu i apsurdnost ovog segmenta priče kompozitor dočarava prekomernim akordima, celostepenim nizanjima tonova, tritonusima, trilerima i disonantnim intervalima. Napetost u fabuli i odnosu likova bila je konstantna, a mogla se primetiti i začuđena reakcija jednog dela publike.
Šesta vrata: jezero suza
Novi kostimi protagonista, zajedno sa scenografijom, dosledno prate i oslikavaju dešavanja: na platnu se vidi živopisno cveće, par ulazi u tajni vrt i Judit od svog supruga dobija cvet na poklon, dok naglašava da njena ljubav utiče na to da biljke u bašti brže rastu. Međutim, prijatnu vizuelnu atsmoferu remeti neočekivao disonatna instrumentalna deonica kojom se ilustruju repetitivni motivi krvi. Sada se otvaraju nova pitanja: Da li tajni vrt sa jezerom suza pokazuje koliko je duša Plavobradovog bila čista? Da li je patnjom, unutrašnjom borbom i problemima počela da se zatvara, krvari, plače i pati? Koliko daleko ide ljudska teskoba? Judit sve dublje shvata muke svog supruga i pada u očaj, a kulminaciju ovih osećanja sopranistkinja dočarava kroz iznenađujuć i prodoran vrisak.
Sedma vrata: bivše žene
Ovaj odsek otpočinje kompleksnim akordskim strukturama u visokom registru, koje pijanistkinja iznosi energično i neumorno. Judit po svaku cenu želi videti vrata otvorena, a upornošću uspeva da ostvari svoju nameru. Sledi segment u kome ona tvrdi da su iza tih vrata duše Plavobradog njegove bivše žene koje zapravo više nisu žive, dok je on uverava da je one iščekuju žive i zdrave. Napetost u sali Narodnog pozorišta u Nišu je sve veća, zahvaljujući koncentrisanoj i konzistentnoj izvedbi ansambla. Konačno, na platnu se pojavljuju tri bivše žene Plavobradog, obučene u crno. Tada započinje arija Plavobradog – emotivna pesma o njegovim bivšim partnerkama. Klavirska partitura na ovom mestu ima ambivalentan izraz: u isto vreme i melanholičan i srčan.
Judit je zatečena zbog onoga što saznaje i smatra sebe ništavnom u odnosu na prethodne tri žene. Iako njoj nije jasno koju ulogu sada ima, kao četvrta, Plavobradi joj sugeriše da ona upravo postaje kraljica svih njegovih „lepotica“. Milisavljević je glumački vrlo sugestivno izneo manipulativnost ovih reči. Naposletku postaje jasna posesivnost, uplašenost i sebičnost muškog protagoniste, koji odlučuje da sve četiri žene zadrži u svom zamku, za sebe.
Publika je gromoglasnim aplauzom i stojećim ovacijama odala priznanje izvođačima i rediteljki. Celokupna reakcija prisutnih potvrdila je pretpostavku od koje je autorski tim i otpočeo pripremu ovog projekta: Nišlije su spremne da posvećeno slušaju muziku koja nije široko poznata i konvencionalna. Ono što bi valjalo uzeti u obzir prilikom organizacije narednih izvođenja Zamka Plavobradog jeste kvalitet klavira, tačnije klavinove. Ona je nosila kompletnu instrumentaciju, a bila nedovoljno glasna, slabo ozvučena i povremeno nemoćna da izvuče tačno ono što je Bartok želeo muzikom da ispriča, iako je pijanistkinja sve odsvirala vrlo ekspresivno i tačno. Da li u realizaciju novih interpretacija ovog dela treba da se uključe i druge kulturne ustanove grada Niša: to je otvoreno pitanje za donosioce odluka na lokalu.
Mina Milenković
