U doba kad smo svi mi koji još uvek sanjamo pravedniji svet počeli da tonemo u kolektivni defetizam, a na ličnom planu zapadamo u stanja nalik depresiji, u našem malom društvenom kosmosu konsolidovala se nova nada u vidu talasa masovnih studentskih i studentsko-građanskih protesta koji su počeli krajem 2024. godine. Upravo u takvom političkom i emocionalnom pejzažu dogodila nam se i predstava Zamisli.
Kao izvedbena manifestacija telesnog zamišljanja mogućeg i nemogućeg, Zamisli ostavlja utisak rada koji je izrastao iz apostrofiranog protestnog prostora: ne iz njegove borbene energije, već iz obnove vere da je drugačija, svetlija budućnost uopšte moguća. Njeni autori, Dragana Alfirević i Dejan Srhoj, u programskoj knjižici ističu da su kroz ovaj rad istraživali na koji način savremeni ples i koreografija mogu doprineti kolektivnoj imaginaciji zamislivog i nezamislivog. U tom smislu, čini se da bi naš pogled na granice mogućeg danas bio bitno drugačiji da smo Zamisli gledali par godina ranije, pre iskustva koje smo lično stekli sa društvenom koreografijom masovnog otpora nepravdi, a sama izvedba mogla bi nam delovati tek kao puka, udaljena utopija.
Evo i zbog čega.
Već sam prostor izvođenja, sa belom, levitirajućom, paperjastom strukturom na svodu, prizivao je snoviđenje i privid boravka na oblaku. Ulazak u ovako mekanu dimenziju značio je stupanje u drugačiji, sporiji i propustljiviji režim stvarnosti u kome se granice brišu na nekoliko kreativnih planova. Najpre, budući da su dešavanja bila disperzirana širom čitavog prostora, jasna linija između scene i gledališta praktično nije postojala. Odsustvo materijalnih barijera dovelo je do prožimanja pozicioniranosti svih izvođača i publike, što je omogućilo prisutnima da u svakom trenutku biraju ka kome će usmeriti pažnju. To je podrazumevalo konstantnu aktivnost gledalaca, koji su povremeno bivali “uvučeni” u samo središte izvedbe, pomenimo scene kolektivnog plesa, na primer. Ovaj vid participativnosti nije doveo do potpune imerzivnosti, odnosno do sasvim ravnopravnog sudelovanja publike u kreiranju izvedbe, ali je svakako pojačavao osećaj zajedničarenja svih prisutnih. Konačno, maglovitost granica prepoznavala se i u žanrovskom smislu: Zamisli funkcioniše kao hibridan rad u kome se organski prepliću plesne, horske, literarne, kabaretske i druge srodne situacije.
Pomenuta fluidnost barijera na liniji izvođači-publika pojačana je činjenicom da su članovi hora, kao jednog zasebnog kolektiviteta u celokupnom izvođačkom aparatu, bili fizički smešteni na gledališnim tribinama, odakle su se, po potrebi, okupljali u grupu pevača. Horsko pevanje samo po sebi ima visoke komunikacijske i društveno kohezivne potencijale, a oni su pospešeni upravo ovakvom prostornom organizacijom. Takođe, integrišuća snaga grupnog vokalnog muziciranja posebno je došla do izražaja u onim segmentima predstave u kojima je horsko izvođenje motivisalo publiku da se priključi pevanju. Zajedništvo je tada prestajalo da bude ideja i postajalo iskustvo.
Predstava Zamisli posredstvom pokreta, muzike i reči, a kroz insistiranje na kolektivnom delovanju, ispituje kakvo je biće i pamćenje zajednice kojoj pripadamo. Setna emocionalna klima izvedbe počivala je, svakako, i na tekstualnim sadržajima, ali još u većoj meri na njenim muzičkim i plesnim aspektima. Sadejstvo ovih elemenata, koje je, sudeći po autorskim beleškama, uobličavano tokom stvaralačkog procesa pripreme predstave, omogućilo nam je opservaciju gotovo poetski intoniranih fragmenata kako ličnih, tako i grupnih sudbina. Slušali smo živo izvođenje kontemplativne, bajkovito nežne originalne klavirske muzike, koja je povremeno dobijala oblik svojevrsnog sonorno izraženog unutrašnjeg monologa. Takođe, bile su tu i popularne numere, a one su lako i neposredno podsticale plesnu participaciju publike. Istovremeno otvarao se i vizuelni sloj izvedbe — od minimalističkih koreografskih sekvenci, do onih znatno virtuoznijih, koje su se u pojedinim trenucima preplitale sa naracijom. U upečatljivoj, možda najduhovitijoj epizodi, tokom plesnog sola jedne umetnice, druga plesačica uzima ulogu pripovedačice. Ona uz mikrofon, a u sportsko-komentatorskom maniru, objašnjava trenutne igračke gestove, kao i profesionalnu prošlost svoje koleginice. Reč je o sceni koja ostavlja snažan utisak poniranja u intimu interpretatorke: njeno potpuno ogoljavanje i dobrovoljno prepuštanje vlastitog sveta spoznaji prisutnih.
Svetliju budućnost nije moguće zamisliti bez oslanjanja na svetle tačke prošlosti — ne na ukočenu i muzealizovanu tradiciju, već na žive tragove emancipatorskih praksi koji i dalje mogu delovati u sadašnjosti. To je znao britanski teoretičar Mark Fišer kad je pisao o potrebi da se iz prošlih kolektivnih iskustava obnove potisnuti horizonti mogućeg, a čini se da su to prepoznali i kreatori predstave Zamisli. Naime, auditivni okvir izvedbe oslanjao se u više navrata na glasove bardova novosadske neoavangarde — koji su nam se, kroz autentične arhivske snimke, iznova obraćali: ne kao relikvije jedne slavne epohe, ne kao kakav eho prošlosti, niti kao puko nostalgično prizivanje kulturnog sećanja, već kao resursi mišljenja i osećanja iz kojih je moguće iznova graditi poželjnu budućnost.
Ono što izgleda nemoguće, ponekad je ipak ostvarivo — ali Zamisli to ne saopštava kao parolu, već proizvodi kao iskustvo. U vremenu iscrpljenom cinizmom, navikom na poraz i onim što je Fišer nazivao kapitalističkim realizmom — uverenjem da je lakše zamisliti kraj sveta nego kraj postojećeg poretka — ova predstava vraća poverenje u kolektivno telo, u zajednički glas i sposobnost ljudi da makar privremeno oblikuju drugačiji: nežniji i pravedniji prostor odnosa. Njena političnost ne krije se u konkretnim porukama, već u stvaranju situacija u kojima zajedništvo prestaje da bude apstraktan ideal i postaje opipljiva praksa. U tom smislu, Zamisli snažno odzvanja u sadašnjem trenutku, podsećajući na nužnost ponovnog oživljavanja pojmova solidarnosti, zajedničkog delovanja i kolektivne imaginacije: tim prvim uslovima promene i protivtežama društveno proizvedenom osećaju beznađa.
Predstava je premijerno izvedena 27. februara 2026. u Programskom pogonu SKCNS, a ovo su članovi umetničkog tima:
Koreografi: Dragana Alfirević i Dejan Srhoj
Saradnice i izvođačice: Jelena Alempijević, Ana Javoran, Jovana Rakić, Frosina Dimovska, Željka Jakovljević
Muzika i izvođenje: Dunja Crnjanski
Dirigentkinja: Dušica Stojković
Hor: Hor Radio
Scenografija, dizajn prostora, dizajn svetla: Željka Jakovljević
Dramaturg: Igor Dobričić
Dizajn zvuka: Žolt Polgar
Kostimografkinja: Dajana Ljubičić
