Onda je opet seo i zasvirao. Stao sam desnom nogom na bubu. Čulo se tiho pucketanje tog insekta kog sam zgazio. Bilo mi je tada još uzbudljivije da slušam Debisija. Istovremeno, znao sam da neću doći sledeći put na koncert. Ne zbog muzike, već zbog vazduha u toj prostoriji. Muzika je bila dobra. Ali sve je predugo trajalo. Vazduh je bio ustajao. Stolica me je žuljala. Koncert se nekako završio.
Srđan Valjarević: Komo
Kroz sada već kultni roman “Komo”, Srdjan Valjarević uvlači čitaoca u svet sopstvenih iskustava stečenih tokom 30 dana koje je proveo u luksuznoj vili na obali jezera u Italiji. Zahvaljujući stipendiji Rokfeler fondacije za podršku piscima, junak ove knjige obreo se u idiličnom, ali često prepotentnom okruženju koje on neumorno skenira svojim izoštrenim čulima. Ono što protagonista vidi, čuje i oseća, opisano je neposrednim, duhovitim, iskrenim i sasvim jednostavnim glasom. Na isti način predstavljeno je i njegovo iskustvo slušanja jednog salonskog koncerta u formi klavirskog resitala, sa delima Mocarta, Betovena i Debisija na repertoaru. Očigledno da junak romana nije bio baš impresioniran čitavim događajem, a još očiglednije je da uzrok nije vezan za muziku.
To ne treba da nas čudi. Doživljaj muzike ne počiva isključivo na samoj muzici, već zavisi i od konteksta u kome je slušamo, što se tako lako iščitava u Valjarevićevim rečima.
Međutim, u jeku bespoštedne utilitizacije umetnosti u strogo komercijalne svrhe, u javnom prostoru sve češće se pojavljuju eksperti za konzumiranje muzike. Oni nam sladunjavim frazama nude pakete svekolikog duševnog i statusnog preobražaja kroz muziku, najčešće klasičnu. Obećavaju da će nas naučiti da je razumemo i pomoću nje dopremo do autentične esencije našeg bića, potrebno je samo da kupimo odgovarajući kurs.
Ono što nam ne kažu, a i sami dobro znaju – stvari ne funkcionišu baš tako. Postoji jako mnogo vanmuzičkih faktora koji snažno i konstatno utiču na ono što doživljavamo dok slušamo neku muziku. Oni mogu biti društveni, ekonomski, fizički, psihološki i brojni drugi. Ili, ako se oslonimo na Valjarevićeve misli, činioci koji oblikuju našu percepciju zovu se: zvuk umirućeg insekta, neudobna stolica, ustajao vazduh… Naravno, iznošenje ove činjenice u javnost ne bi baš dobro prodavalo recepte o alhemičnom dejstvu muzike na ljudski život.
Konačno i neizostavno: muzika jeste božanstveni deo naše ljudskosti. Klasična muzika može biti kako sila dobra, tako i sila zla; može povezivati i razdvajati ljude; može pospešivati i pogoršavati naše mentalno zdravlje. Ipak, njeno svodjenje na skupu čaroliju uz koju automatski postajemo bolji ljudi (a gratis dobijamo i ulaznicu u visoko društvo) predstavlja degradaciju umetnosti i oduzima joj kapacitet za progres.