Sviđa mi se ono što piše i govori Lana Bastašić. Čitajte sve njeno, isprobajte i kratke i dugačke forme. Ipak, pratiocima „Priredbe i društva“, onima koji se interesuju za pitanja obrazovanja, preporučujem „Mliječne zube“. To može biti knjiga otreženjenja za ljude koji su na neki način u svom životu usmereni ka deci: bilo kao roditelji, bake/deke, nastavnici, tetke, treneri i drugi edukatori.
Nedavno je Lana gostovala u Galebovom podkastu. Tom prilikom je govorila ne samo o književnosti, nego i o nacionalizmu, identitetima, rodnim temama… Dotakli su se i ukusa i njegove političnosti:
Mi ukus shvatamo kao neku našu esenciju, nešto što je naše i ne mijenja se, a zapravo je uslovljeno svim i svačim. Samo kad pogledamo modu, izgled, šta je ono što nam je lijepo, lice koje nam je danas lijepo…postaje nam jasno da je ukus nešto što se mijenja i na šta društvo utiče.
Lana Bastašić u podkastu Agelast
Pomisliće s pravom poneki čitalac, koji je i muzički edukator, da Lanini stavovi mogu biti zgodan šlagvort za razobličavanje štetnog uticaja medija na decu i mlade. Međutim, ovde bih da predložim nešto drugačiju opciju, koja pre svega podrazumeva analizu lične istorije svakog od nas. Kako bi bilo da tokom leta pobrojimo:
- kroz koje smo sve muzičke faze prošli tokom života?
- koji su nam žanrovi sada aktuelni?
- čime su svi naši dosadašnji muzički izbori bivali uslovljeni?
Ima li u tom spisku nečega što nam je danas užasno smešno? Postoji li neka pesma koju smo slušali na repeat, a koje se stidimo skoro kao golišavih slika iz detinjstva?
Kad pronađemo iskrene odgovore na pomenuta pitanja, prelazimo na drugu fazu.
Ona podrazumeva da nas je veslanje kroz uspomene dovelo do spoznaje kako ipak nije katastrofa ukoliko naši đaci ili naša vlastita deca slušaju muziku koju ne možemo da podnesemo. Sva je prilika, dakle, da smo i sami svojevremeno obožavali neki težak šund, pa nam je potom život otvarao nova vrata, iza kojih smo pronašli muzička iskustva kojima se danas ponosimo.
Tako da: umesto da držimo pridike i kritikujemo muzičke izbore svoje dece, možemo da uvedemo praksu povremenog zajedničkog slušanja po principu naizmeničnog izbora: jednu pesmu bira dete, a sledeću nastavnik/roditelj. Predlažem da komentari potpuno izostanu, kako bi se izbegle pridike i zvocanja.
A čini mi se da sam pronašla jedan mogući izlaz i za nas sa problemom bilo kakvog približavanja omraženoj muzici. Pustiti. Jednostavno pustiti da mladi ljudi traže, nalaze i menjaju svoje preferencije. Bez osuđivanja i zgražavanja. Nudili smo im mi (i još uvek nudimo) nešto drugačije, nešto što smatramo visoko kvalitetnim muzičkim saržajem. Nije loše da u nekom trenutku dopustimo i životu da uradi svoje na polju konstruisanja muzičkog ukusa, kao jednog elementa ličnog identiteta dece koja su nam važna.