Čemu služi tvoj predmet?

Ovo je pitanje koje nastavnik muzičke kulture čuje neuporedivo češće negoli kolege koje predaju matematiku, srpski ili istoriju. Uskoro ću pisati i o uzrocima ovog fenomena, a sada hoću da se pozabavim mogućim odgovorima na pitanje iz naslova. Oni uglavnom budu različito formulisani, zavise od senzibiliteta sagovornika i konkretne situacije, ali su uvek usmereni ka istoj suštini.

Evo najčešćih slučajeva. Jedan nastavnik odmah naglašava da je muzika univerzalni jezik kojim se svet menja na bolje. On priča o tome da dobra muzika oplemenjuje decu, a loša je kvari. Drugi se samopouzdano oslanja na „prave vrednosti“ sa kojima se đaci susreću na njegovim časovima, a pominje i prepoznavanje i suprostavljanje sveprisutnom kiču. Nastavnica kojoj dirigovanje ide od ruke opisuje kako zajedničko pevanje doprinosi izgradnji zajednice i borbi protiv vršnjačkog nasilja. Za razliku od nje, kolega pragmatičar rado objašnjava povezanost muzičkih veština i matematičkih postignuća.

Ovakvom argumentacijom nastavnici su ovladali studirajući na muzičkim akademijama, u okviru časova metodike muzičke kulture ili srodnih predmeta. Nakon diplomiranja, ukoliko su imali sreće da se zaposle u struci, u neprikosnovenim načelima muzičkog obrazovanja dodatno će ih utvrditi i dokumenti koje objavljuje resorno ministarstvo. Tako u Obrazovnim standardima za kraj obaveznog obrazovanja za nastavni predmet muzička kultura piše: „Cilj nastave muzike u osnovnoj školi nije da obrazuje profesionalne muzičare, već da učeniku omogući da upozna sve vitalne dimenzije muzike i to kroz lično iskustvo, da bi mogao u potpunosti da razume i doživi muzičko delo i učestvuje u muzičkom događaju na način i u stepenu koji sam u budućnosti odabere.“

I nastavnička i zakonska objašnjenja svrhe muzičke kulture u procesu opšteg obrazovanja su veoma poetična i inspirativna. Ipak, osim što počivaju na nekim diskutabilnim iskazima (ja na primer ne znam šta znači „u potpunosti razumeti i doživeti muzičko delo“), ona muziku opisuju kao neprikosnoveno moćnu umetnost koja pozitivno deluje sama po sebi, to jest svode je na veštinu koja samim svojim postojanjem unapređuje kvalitet ličnosti svakog deteta. Na stranu sada to što ja mislim da deca nisu mašine koje po potrebi treba popravljati. Ključno je da se dominantnim nastavnim praksama rasipa potencijal muzike da učestvuje u izgradnji boljeg i pravednijeg društva, a ubeđena sam da to treba da bude cilj svih obrazovnih ciljeva.

Ako nameravamo da ojačamo empatiju kod svojih đaka, pevanje Višnjičice i slušanje Mocarta neće pomoći

Šta to tačno znači? Najpre, muzika nije samo muzika – ona je neodvojiva od društvenog konteksta u kome nastaje. Takođe, slušanje ili pevanje nečega što smatramo i nazivamo lepom/dobrom muzikom, neće automatski pospešiti moral deteta. Ako nameravamo da ojačamo empatiju kod svojih đaka, pevanje Višnjičice i slušanje Mocarta neće mnogo pomoći. Tu su i horski ansambli. Oni mogu da kreiraju dragocene zajednice, ali ipak nisu apsolutan parametar zdravog kolektiva, onog u kojem svaki član participira dostojanstveno i sa integritetom. Naposletku, ukoliko kao najvažniji argument uloge muzičkog obrazovanja navodimo vezu muzičke stimulacije i kognitivnih sposobnosti, vrlo smo blizu neoliberalne agende koja za smisleno obrazovanje priznaje samo ono koje u krajnjoj instanci podržava ekonomski rast.

Dakle, ako želimo da muzika u učionici iskaže svoju pravu snagu, bude relevantan faktor u životima naših đaka i doprinese demokratičnosti zajednica kojima pripadamo, treba da preispitamo decenijama nepromenjene obrazovne koncepte. Tradicionalno četverstvo (pevanje, sviranje, slušanje i teorija/istorija) jeste fundamentalno za nastavu muzičke kulture, ali šta želimo da postignemo sa tom silnom muzikom? Ovo je pitanje za sve edukatore kojima je muzika u kurikulumu, ali najpre za one zaposlene na fakultetima i drugim visokim školama.


Naslovna fotografija preuzeta sa Flickr naloga lars erik skrefsrud

Leave a reply:

Your email address will not be published.

Site Footer

Sliding Sidebar

O meni

O meni

Ja sam Nataša Tasić. O ulozi muzike i muzičkog obrazovanja u društvu promišljam, pišem i diskutujem oduvek. Blog Priredba i društvo postoji od 2020. i prostor je za takve teme.