Mislim da je pravo vreme da se u jeku protesta širom Srbije podsetimo kapaciteta koji horsko pevanje ima na polju političko-aktivističkog delovanja. Zato sve pratioce bloga pozivam da saslušaju moj prošlogodišnji razgovor sa dr Anom Hofman.
Retke čitaoce „Priredbe i društva“ kojima njeno ime ne zvuči poznato, podsećam: Ana je etnomuzikološkinja koja se, između ostalog, kao teoretičarka i praktičarka bavi radikalnim horskim amaterizmom. Reč je o fenomenu po mnogo čemu sličnom, ali i različitom od mnogobrojnih drugih vidova amaterizma. Ono što je njegova posebnost, navodi moja sagovornica u podkastu, jeste tretiranje amatera kao aktivnog političkog subjekta; kao nekoga ko ispituje sistem i eksperimentiše sa amaterizmom, a sa ciljem prevazilaženja određenih društvenih granica. Radikalni amaterizam predstavlja svojevrsnu politizaciju slobodnog vremena, uz suprotstavljanje kandžama konzumerizma koji postepeno preplavljuje sve trenutke naše svakodnevice.
„Ako probamo da hor mislimo na drugačije načine – kao stvaranje kolektivnosti kroz zvuk, onda nam se otvara bezbroj različitih mogućnosti… Ja ovde ne govorim o horu kao o skupu članova muzičkog kolektiva koji znaju da pevaju; već o kolektivu ljudi koji ne znaju da pevaju i koji zbog toga nikada nisu pevali – ali su želeli. E onda pričamo o nekoj drugoj ideji hora.“
Ana Hofman
Ana nam skreće pažnju da čak ni samo slušanje ne mora da bude pasivno društveno delovanje i detaljno objašnjava zašto je udruživanje glasova kroz pevanje posebno moćno. Govoreći o značaju solidarnosti u ovom našem dobu, opisuje primere dobre prakse horskog protestnog delovanja. Ko zna, možda nešto od navedenog bude inspiracija za jednu od predstojećih subota.
Photo credit: Davorin Dinić